Novo selo je dio župe Hrvatska Tišina. Selo je prije rata imalo oko 250 domaćinstava. U ratu je, kao i sva druga sela župe Hrvatske Tišine u potpunosti uništeno: stanovnici su protjerani, a kuće su devastirane, spaljene i najveći dio ih je potpuno uništen. I sada Novo selo, dvanaest godina poslije rata djeluje kao Hirošima: najveći dio kuća nije obnovljen, a tek mali broj se ljudi vratio: oko 25 domaćinstava. Ljudi se pokušavaju ponovno nastaniti na svojim ognjištima, ali kako donacije za obnovu idu sporo i skoro nikako tek su se vratili oni nauporniji.
Međutim, i oni koji su našli privremeni smještaj u Hrvatskoj ili drugim dijelovima zapadnih zemalja, svoje pokojne najradije sahranjuju na mjesnom groblju u Novom selu. Mjesto je imalo u groblju i filijalnu crkvu koja je u ratu miniranjem potpuno uništena. Ono što nije stradalo miniranjem, zapaljeno je, a materijal sa crkve je ili odnesen ili potpuno uništen.
Svojim sredstvima mještani su uspjeli raščistiti put do groblja i samo groblje, kao i ruševine srušene crkve. Budući da se većina sahrana obavlja sa samoga groblja pokojnici se odmah dovoze na groblje i tu sahranjuju, a potom se služi misa zadušnica.
Za misu i okupljanje vjernika potrebno je obnoviti crkvu kako bi se ljudi imali gdje skloniti od nevremena, a ujedno bi im obnova crkve ulila nade i u sam povratak.
Ovu grobljansku i ujedno filijalnu crkvu u Novom selu mještani su sami napravili neposredno prije rata, jer ima je upravo takva jedna crkva na groblju bila najprikladnije mjesto za okupljanje i molitvu.
Osim sahrana, mještani Novog sela nemaju ni mjesta za proslavu zaštitnika svoga mjesta. Ta proslava je jednom godišnje: drugi dan Duhova. Tada ih najveći broj dolazi u svoje selo, okupljaju se na ruševinama svoje crkve i po kućama ljudi koji su se vratili.
U smislu održivosti povratka bilo je potrebno i korisno obnoviti ovu filijalnu crkvu kako bi vjernici Novoga sela mogli što dostojanstvenije, barem, sahranjivati svoje pokojne koji od tuge za svojim domom stradavaju i umiru diljem svijeta. Zato su mještani Novog sela, župa Tišina, u ljeto i jesen 2005. godine vlastitim naporima krenuli u obnovu ove filijalne crkve. Krajem godine crkva je bila pokrivena, Godine 2006. uz pomoć donatora i vlastitim snagama nabavljena su i postavljena vrata i prozori, te je crkva iznutra i izvana ožbukana. Ove godine je uslijedio nastavak unutarnjeg uređenja.
I sve ovo gore rečeno ne bi bilo potpuno da se uređivanje nije privelo kraju, a kao kruna svega bio je blagoslov 4. kolovoza 2007. godine.
Svetu misu blagoslova uz koncelebraciju desetak svećenika predvodio je fra Pavo Dominković, definitor Bosne Srebrene i misionar na HKM Klagenfurt. U svojoj propovijedi na poseban način je naglasio snagu dobra i ljubavi: hrabrost, za sada još uvijek malog broja povratnika, koji na ruševinama žive, grade i obnavljaju život.
«Ova crkva, ovo mjesto počelo je svoj život prije nešto više od 20 godina, a onda je došao nesretni rat. Nažalost, da bi ste spasili gole živote morali ste ostaviti sve svoje; svoje kuće, svoja imanja, svoje groblje, svoju crkvu, svoje svetinje.
Mnogi od Vas s vrećicama u ruci, sa suzama u očima, s tugom u srcu, zakapajući ono novca i zlata što se imalo, napuštali ste ono sto Vam je najmilije svoja ognjišta, svoje domove, svoje svetinje; sve ste ostavili Božjoj brizi i dobroti ljudskoj, a svoje groblje i svoju crkvu Božjoj brizi i brizi onih koji su bili zakopani u groblju.
Na neki način ova crkva je bila ostavljena mrtvima da je čuvaju, jer živi nisu godinama imali pravo pristupa ovome mjestu. Ljudski kada razmišljasmo slaba je to zaštita, ali u našoj vjeri mi znamo da to i nije tako slaba zaštita jer mi vjerujemo da naši mrtvi žive kod Boga "naši mrtvi su živi ne samo u našim sjećanjima i mislima, nego da su stvarano živi kod Boga i jednoga će dana naši mrtvi s Kristom suuskrsnuti i bit ćemo jedno mi živi i oni koji su prije nas usnuli.»
Tako je ovo mjesto i uz pomoć pokojnika sačuvano, a dolaskom prvih ljudi i oživljeno. Inicijativa za obnovu je krenula od samih mještana. Ambra i Đuro Nedić prvi su pokrenuli inicijativu gradnje ove filijalne crkve. U obnovi su sudjelovali Mika Nedić, Mato Jelečević, Juro i Ilija Božanović, Ivo, Mato i Marko Dubravac te mnogi drugi. Svakako treba zahvaliti i svećenicima salezijancima Ivici i Nedi Nediću na duhovnoj i materijalnoj pomoći. Majstorske radove je izvela ekipa Ante Benkovića.
Svetu misu trodnevnicu je predvodio fra Miro Jelečević, rođeni Novoselac koji je svojim mještanima poslao i okružno pismo sa zamolbom da ne zaborave svoja ognjišta. I već su se pokazali rezultati. Na dan blagoslova Novo selo je imalo do sada neviđenu svečanost, a odmah je dogovoreno da se prva subota u kolovozu i u buduće slavi kao dan susreta i povratka Novoga sela. Slavlje su uveličali gosti iz Budrovaca koje je doveo Juro Dubravac. KUD «Slavonija» je izveo prigodni program kola, pjesama i igara, NK «Zasjeka» i N.K. «Slavonija» su nakon više od petnaest godina odigrali utakmicu na domaćem terenu. Vremena za posjetu rodnom selu i povratnicima našao je i ministar zdravstva i socijalne skrbi dr. Perica Jelečević. Gledajući okupljeno mnoštvo svojih novoselaca obećao je pronaći načina da se selo što prije obnovi i pomogne ljudima koji su željni života i povratka.
Slavlje, a posebno ručak, uveličali su i domaći svirači i pjevači. Uz šargiju i violinu igralo se i pjevalo do kasnih večernjih sati.
Iz svega se na kraju moglo zaključiti da se ljude još uvijek može okupiti, makar su raspršeni diljem svijeta, da su željni života, povratka i svojih ognjišta. Nadamo se da će Novo selo uskoro postati i ljepše i novije nego što je bilo!
j.o.
© Glas Tisine 2007